Negde između 25 i 54% ljudi voli pucati prstima; češće muškarci nego žene. Neki ih vuku, drugi izvijaju prema unutra, a treći prema spolja.
Ako spadate u pucače prstiju verovatno vam je neko nekad rekao da bi mogli dobiti artritis.
Kako nastaje zvuk pucanja?
Koju god metodu pucanja prstiju koristili, zvuk se stvara na isti način. Prostor između zglobova se povećava pa gasovi rastvoreni u sinovijalnoj tečnosti, koja podmazuje zglobove, oblikuju mikroskopske mehuriće. Ovi mehurići se stapaju u veće koji konačno pucaju kada dodatna tečnost navre kako bi popunila praznine nastale rastezanjem.
Kada zglobovi jednom puknu ne mogu pucati narednih petnaestak minuta. Za to vreme zglob se postupno vraća u normalnu veličinu, a u tečnosti se rastvaraju novi gasovi te on ponovo postaje spreman za pucanje.
Da li je pucanje štetno?
Ako ovaj proces analiziramo iz čisto tehničke perspektive, nameće se zaključak da bi često pucanje moralo biti štetno jer postoji mogućnost da se u procesu ošteti hrskavica kojom je obložen zglob. Međutim, medicinskih dokaza za takve zaključke nema.
Zapravo je na tu temu do danas sprovedeno vrlo malo istraživanja. Za jedno od najpoznatijih 2009. je dodeljena nagrada Ig Nobel Prize. Naime, kalifornijski lekar Donald Unger 60 godina je pucao prste svoje leve ruke najmanje dva puta dnevno, dok je prste desne ruke ostavio na miru. Zaključio je da nema nikakve razlike između dve ruke te da ni na jednoj nije dobio artritis.
Jedno drugo istraživanje sprovedeno 1975. u staračkom domu u Los Angelesu pokazalo je da bi pucanje prstiju čak moglo biti blagotvorno. Naime ispitanici koji su pucali prste u manjem su procentu razvili osteoartritis.
Jedna opsežnija studija sprovedena u Dertroitu 1990. sprovedena na uzorku od oko 300 ljudi starijih od 45 godina dala je suprotne rezultata. Prema njima 84% pucača prstiju imalo je otekline na rukama, a i stisak ruke im je bio slabiji.
No stručnjaci ističu da u ovakvim studijama pre svega treba uzeti u obzir jedan problem. Naime, moguće je da ljudi koji su skloni pucanju prstima osećaju određene bolove koji su rani simptomi bolesti koja bi se kasnije mogla razviti. Osim toga verovatno postoji neka razlika između onih koji to rade nekoliko puta dnevno i onih koji pucaju mnogo češće.
Međutim, jedna najnovija studija, objavljena prošle godine pokazala je da čak i učestalo pucanje prstiju ne utiče na nivoe osteoartritisa.
Posledica, a ne uzrok
Kako se dakle pojavila ideja o povezanosti pucanja prstiju i osteoartritisa. Istina je da zglobovi ljudi koji imaju osteoartritis češće pucaju jer imaju oštećenu hrskavicu. Međutim, iz svih dosadašnjih istraživanja pre se može zaključiti da je pucanje posledica, a ne uzrok oštećenja. Faktori rizika koji su potvrđeni u slučaju artritisa su starost, porodična istorija bolesti, povrede ruku ili težak rad rukama.
Izvor: tportal.hr