Tim naučnika s instituta Max Planck proučavao je uticaj globalnog zagrevanja na eholokaciju, vrstu biološkog sonara koji šišmišima služi za orijentaciju i snalaženje u okolini, a naročito je važan za pronalazak plena. Šišmiši emituju ultrazvučne talase u okolinu i primaju povratnu informaciju u obliku eha, koji nastaje odbijanjem od objekata, uz pomoć čega ih životinja identifikuje i određuje njihovu udaljenost.

U radu koji je objavljen u časopisu Interface naučnici objašnjavaju kako i minimalni porast temperature može imati duboke posledice na eholokaciju kod populacija šišmiša širom sveta.

Kada šišmiš emituje zvučni signal tokom svojih noćnih pohoda, njegova jačina slabi putujući kroz vazduh. Stručnim jezikom, zvučni signal atenuira. Na slabljenje signala utiču brojni faktori poput temperature, vlage ili pritiska vazduha. Takođe, koliko će zvuk daleko dopreti zavisi od visine frekvencije koja se odašilje.

Na bazi podataka o klimi i procenama porasta temperature, istraživački tim je izradio model za merenje učinka eholokacije u celom frekvencijskom rasponu koji koriste šišmiši u različitim klimatskim zonama. Predviđanja naučnika su zanimljiva – za neke šišmiše će porast temperature biti negativan, a drugi će profitirati. Šišmiši koji žive u područjima s umerenom klimom, zbog emitovanja niskofrekventnih zvukova, teže će identifikovati plen za razliku od šišmiša iz tropskih regija, koji će lakše zadovoljiti svoj apetit.

Izvor: vidi.hr