Studija Univerziteta u Tennesseeu potvrdila ko je glavni "krivac" za pojavu vode na Mesecu. Naučnici Univerziteta u Tennesseeju (UT), Knoxville, pre tri godine su pomogli otkrivanju vode na površini Meseca, koje je poljuljalo dotadašnja uverenja o Mesecu kao suvom nebeskom telu. Otkriveno je kako je voda prilično sveprisutna te se nalazi u izdašnim količinama.
Nova studija potvrđuje kako je solarni vetar zaslužan za vodu koja se nalazi na mesečevoj površini. Solarni vetar je kontinuirani tok nabijenih čestica sa Sunca, a naučnici špekuliraju kako su one odgovorne za vodu na površini meseca. Prošle godine je Larry Taylor, istaknuti profesor Odseka za Zemlju i planetarne nauke (Department of Earth and Planetary Sciences), potvrdio kako su komete razlog vode unutar Meseca.
Pronalazak vode na Mesecu naterao je istraživače da se vrate u prošlost sve do formacije Zemlje i Meseca. Prema hipotezi o džinovskom uticaju (Giant impact hypothesis), Mesec se formirao od krhotina nastalih nakon sudara Zemlje i Theiae, tela veličine Marsa, pre 4,5 milijarde godina.
Smatra se kako je u to vreme postojao veliki protok kometa koje su udarale i o Zemlju i o Mesec, no budući da je Zemlja tada imala dosta količine vode, isparljivi spojevi iz tih kometa nisu mnogo toga promenili. No Mesec, tada suv, prikupio je dosta zaliha vode. Valja naglasiti da mesečeva voda nije ona ista voda koju nalazimo na Zemlji (H2O), već se radi o njenim sastavnim delovima, kiseoniku i vodoniku (OH).
Ove su godine, naučnici UT-a Yang Liu i Taylor potvrdili kako je solarni vetar izvor vode na površini Meseca, te je odlaganjem pozitivno nabijenih vodonikovih atoma ili protona na njegovu površinu, omogućeno kombinovanje s Mesečevim kiseonikom u vodu.
"Kada protoni udare o mesečevu površinu s dovoljno snage, oni kidaju kiseonikove veze u materijalima tla, spajaju se s njima te formiraju vodu," rekao je Liu. "Ovo se ne događa na Zemlji jer nas naša atmosfera i magnetska polja štite od bombardovanja tih protona, ali Mesecu nedostaje takva zaštita."
Istraživači su koristili uzorke s Meseca s tri Apollo misije, uključujući onu od Neila Armstronga i analizirali nešto nazvano aglutinat, jedinstven produkt svemirskih procesa u lunarnom regolitu, mrvljenom materijalu na mesečevoj površini. Izabrali su aglutinat jer se sastojao od produkata za koje se smatralo kako sadrže vodonik. Istraživači su koristili infracrvenu spektroskopiju kako bi potvrdili prisutnost hidroksila (OH). Zatim su koristili sekundarnu ionsku spektrometriju masa kako bi utvrdili količinu hidroksila i poreklo vodonika.
Istraživači su otkrili da većina vode u aglutinatu potiče od solarnog vetra. Potvrđena važnost hidroksila, induciranog solarnim vetrom, naglašava mogućnost pronalaska vode na površinama drugih sličnih bezvazdušnih planetarnih tela.
"Ovo znači da voda verovatno postoji na Merkuru i na asteroidima poput Veste ili Erosa dalje u Sunčevom sistemu", rekao je Liu. "Ova planetarna tela imaju jako različite okoline, ali sva imaju potencijal za proizvodnju vode. Taj nalaz takođe implicira doprinos solarnog vetra ledu na Mesečevim polovima"
Istraživanje takođe identifikuje najveći rezervoar za vodu na mesečevoj površini, budući da je regolit, a time i pripadajući hidroksil, jako rasprostranjen.
Obzirom na to, Mesec ima potencijal stalnog naseljavanja i svemirske "benzinske stanice". Svemirski brodovi troše i do 85% goriva samo kako bi izašli iz Zemljinog gravitacijskog polja, stoga Mesec može biti baza u istraživanju drugih planeta.
"Hidroksil u takvim rezervoarima velikog volumena je vredan izvor", rekao je Taylor. "Obzirom na cenu od 25.000 dolara za dovoženje jedne pinte (5,6 dl) vode na Mesec, ohrabruje da se njegova voda može koristiti kao gorivo za rakete u obliku tečnog vodonika ili kiseonika."
Izvor: vidi.hr